'Najviše uživam u moru, suncu i vašem običaju ispijanja kave'

Na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća u Fažani, o kojoj smo nedavno pisali, u jednoj smo se pauzi između žučnih rasprava poprilično začudili strankinji koja je pokušavala shvatiti sve što se zbivalo unutra. Nakon što nam je kazala da je Amerikanka koja je unazad godinu dana preselila u Fažanu, gdje planira provesti i ostatak života, zanimalo nas je zašto je došla na sjednicu Općinskog vijeća. Denise Lončar nam je, jednostavnošću onih ljudi koji u tuđe zemlje sele kako bi učili, a ne nametali svoja viđenja, poručila da ju je dovela puka znatiželja, odnosno da Fažanu želi spoznati i kroz političku sferu. Njena nas je ugodna pojava, te ustrajnost da u razgovoru s nekoliko vremešnih žena sazna što su političari izglasali, nagnula da ju bolje upoznamo i čujemo njenu životnu priču.

U Portlandu kao ovdje

S njom i njenim mužem, umirovljenikom Brankom Lončarom, jednog smo sunčanog jutra popili kavu na fažanskoj rivi. On je rodom iz Vinkovaca, ali je 1972. godine preselio u Pulu, da bi kasnije otišao u Englesku studirati teologiju. O svojim nam radnim danima ne otkriva previše - tek da je sada u zasluženoj mirovini i da je inače strastveni kolekcionar satova, s posebnim naglaskom na one koje nose potpis Josipa Broza Tita. Premda je Denise rođena u SAD-u, njeni su obiteljski preci stigli iz različitih krajeva Europe, prešavši mukotrpni put sa istoka do zapadne obale.

Par se upoznao prije 37 godina, odnosno 1985., na sveučilištu u Engleskoj, a gotovo su čitav brak proveli u SAD-u, točnije u Portlandu, u državi Oregon. Denise nam poručuje da je po pitanju klime njen rodni grad poprilično sličan Fažani:

- Neki sam dan iz znatiželje provjeravala zemljopisni položaj – Fažana i Portland su na gotovo istoj poziciji zemljopisne širine. Tako je klima zaista slična, a i priroda. No, u Portlandu je zima uglavnom siva i kišna, nema ovoga, kaže nam dok diže ruke prema plavom nebu i sunčanom fažanskom jutru. Zbog mnogobrojnih sunčanih dana, nastavlja, nema problema prebroditi ovdašnju dugu i po mnogima učmalu zimu.

- Nisam nikad bila osoba kojoj treba život pun svakodnevnih uzbuđenja kako bi mi bilo dobro. Postoje, naravno, neke stvari koje mi fale, no isto tako su ih ovdje zamijenile neke koje tamo nisam imala. Najviše uživam u moru, suncu i vašem običaju ispijanja kave, nešto za što nikad nisam imala vremena u SAD-u. Zapravo preferiram tiša i mirnija razdoblja, naročito jesen i proljeće, dodaje poput prave lokalne mještanke.

Sin uspješni plivač

Priča nam o velikim neredima koji su izbili u njenom gradu nakon smrti Georgea Floyda i kako su aktivisti demolirali velik dio centra u Portlandu. Opravdava cilj, no dodaje i da nasilje nije način rješavanja problema, a razrušeni centar i nesigurnost su samo ubrzali odluku nje i njenog muža da se presele ovdje.

Za potpuno joj uživanje u Fažani, kaže, nedostaju tek vlastita djeca. Njen je sin hrvatski plivač Anton Lončar, koji je neko vrijeme živio u Hrvatskoj i plivao za hrvatsku reprezentaciju te se može pohvaliti sudjelovanjem na brojnim europskom i svjetskim prvenstvima u vodenim sportovima. Anton i dalje drži hrvatski rekord na 100 metara leđno, oborivši vrijeme koje je dugo godina držao legendarni Gordan Kožulj. Kćer Lana ima 22 godine, također je provela godinu dana u Zagrebu, zajedno s bratom, ali se i ona vratila u SAD. Iako njihova djeca ne pričaju previše hrvatskog, kažu supružnici, jako su zainteresirani za svoje hrvatske korijene i vole biti ovdje.

Profesorica likovnih umjetnosti

Premda trenutno nije zaposlena, Denise je magistrirala povijest umjetnosti i slikarstvo te je dugi niz godina umjetnost predavala u školi. Također dolazi iz muzičke obitelji – majka je bila pijanistica, otac dirigent zbora. U mladosti je, kaže, svirala klavir, flautu i pikolo.

- Napisala sam dugi diplomski rad o pulskoj kapelici sv. Mariji Formozi, a proučavala sam i porečku baziliku, sv. Eufraziju. Podučavala sam slikarstvo, lončarstvo, tehnike kolaža, printa i još mnogo toga, ne zanemarujući i teorijsku te povijesnu stranu. To je nešto što me ovdje oduševljava – povijest je puno dalekosežnija, ima puno više razina. S velikim sam zanimanjem pratila otkrivanje kamenih glava iz doba antike u Valbandonu, to me fasciniralo. U SAD-u nam je nešto takvo nezamislivo.

Trdi Fažanci

Primjećujemo i da poprilično dobro govori hrvatski, pa ju pitamo kako je živjeti u zemlji čiji jezik ne priča u potpunosti. Kaže nam da jezik najviše priča s novostečenim prijateljima, a puno joj pomaže i rođakinja Mara.

- Mlađi ovdje uglavnom pričaju engleski, pa se s njima mogu sporazumjeti ako zapnem s hrvatskim. Starije generacije uglavnom ne, pa se moram potruditi sve kazati na hrvatskom, što je i dobro, dodaje, a mi odmah ustanovimo da Denise ima ono najpotrebnije za učenje jezika – znatiželju, te nema problema dovesti u situaciju gdje je jednostavno primorana pričati strani jezik. Hvali istarsku otvorenost i multikulturalnost, koji krase i njen rodni kraj i za koju joj se čini da je u Istri ipak nešto izraženija u odnosu na ostatak Hrvatske, a u lijepom su joj sjećanju ostali Ilok, Varaždin te nekoliko hrvatskih otoka. Zanimljiva joj je i jugonostalgija, koja je u Fažani posebno izražena. Branko nam, pak, za kraj ističe tvrdoglavost Fažanaca, koje posebno dolazi do izražaja kad je u pitanju ribolov:

- Ovdje svi znaju sve o ribama, svatko ima svoj način za koji čvrsto vjeruje da je najbolji. Ljudi su i dosta praznovjerni, ako nekome tko odlazi na kalamare kažete 'sretno', postoji velika mogućnost da će za taj dan odustati od ribolova. Ima ovdje jedan Talijan koji s nama lovi lignje na molu. Svaki put ulovi više nego svi mi. Kad ostalima poručim da bi možda trebali isprobati njegovu tehniku, oni mi poruče: 'ma ne zna on, on je Talijan'! zaključuje Branko kroz smijeh. (Tekst i foto: Roberto Rauch)