Ivan Vitasović: 'Ulaskom u kavez pronađem mir'

Sasvim je izvjesno da će se Ivan Vitasović ljudima svidjeti na prvu. Fažanski prvak u teškoj kategoriji FNC-ove organizacije netipičan je borac, za što je dovoljno usporediti ga s njegovim posljednjim suparnicima: tu je onaj Canellas, Španjolac tetoviran od vrata do nožnog palca, čiji manijakalni pogled doživotnog zatvorenika može pokolebati i najhrabrijeg borca. Ili niski Finac, Jussi Hallonen, ćelavac koji kao da i nema vrat; glava mu raste direktno iz leđa, širokih kao plašt u super junaka. Pa Oli Thompson, Englez umjetničkog imena 'Spartanac', koji se ranije bavio dizanjem utega te je jednom prilikom, eto tako, u 'deadliftu' podigao 410 kila. Pa ovaj posljednji, Brazilac Dos Santos, toliko isklesan da bi čovjek mogao porezati šaku pri udarcu u njegove trbušne mišiće. Sve strašni ljudi, lica kojih bi se čovjek uplašio u mračnoj ulici.

A onda se pojavi Vitasović, s onim smionim, dišpetnim brkom. Još da nosi one svoje naočale, čovjek bi pomislio da užarenom stazom koja vodi do kaveza, možda iz neke dobre zajebancije, korača neki krupni IT-jevac. A on hoda potpuno mirno, nekako je lagan, gotovo sretan; kao da je konačno stigao kući nakon napornog dana pa, iskočivši iz poslovnih hlača, jedva čeka da se zavali na kauč. Nema izražene trbušne, nije prekriven tetovažama sumnjivog estetskog značaja, nema čak ni službeni nadimak. Ipak, među svojima je, daleko od krvavih imena kojima se kite borci, poznat kao Buco, i – ako je već prošla prva zajebancija, proći će i ova, vjerojatno je pomislio onaj koji mu je nadimak nadjenuo - Mrvica.

'Kad će sljedeća borba?'

Prvaka smo posjetili u voljenoj mu Fažani koja je, kako sam kaže, najljepša u jesen i proljeće. Pronašli smo ga u jednom od 'njegovih' mjesta gdje, kaže, i usred sezone uspije popiti kavu u miru. Razgovor je započet najbanalnijim pitanjem, onim zbog kojeg bi Vitasović, da je svaki put za njega dobio kunu, danas vjerojatno zaradio više nego od borilačkih sportova. Kad će sljedeća borba? Prvak nam strpljivo izgovara ono što će kasnije, šetnjom po rivi, usputnim pozdravljačima ponoviti još nekoliko puta:

- Za sad još nemamo ništa konkretno. Ljudi zovu, ali ne nude fiksni datum i ne spominju financije. I dalje sam u FNC-u i sasvim sam zadovoljan organizacijom, a neki mogući termin sljedeće borbe je siječanj ili veljača 2023., kaže nam, a na pitanje koje su dvije organizacije zainteresirane za njegov angažman ističe BFL i Bellator, no još jednom napominje da konkretnog dogovora nema. S obzirom na to da se u posljednjih šest mjeseci borio čak triput, ali i to da je vlasnik titule prvaka, nigdje mu se ne žuri. Ipak, nešto mirnije razdoblje ne znači i slabiji tempo treniranja, dapače.

- Konstantno sam u dvorani i najčešće treniram dvaput dnevno, osim u danima kada radim noćnu smjenu, pa ujutro nakon posla odmaram i odradim samo trening popodne. U ovom razdoblju ne idem do krajnjih granica, kao što je to slučaj na pripremama, kad se ide i preko njih. Nedavno sam nezgodno pao na vrat, pa sam zadnjih nekoliko dana ukočen. Radim što mogu: trčim, treniram samo nogama, pronalazim načine.  

Kavez i kalamari

Učestale treninge prati i zdrava prehrana, koje se Vitasović već duže vrijeme drži. Jednostavno se, kaže, tako osjeća ugodnije. Ponekad i popusti sa strogim režimom, no odmah se osjeća težim, „kao da je pojeo kamen“. Ni noćni život ga ne odvraća od sportskog života – izlazaka se zasitio nakon dugog zaštitarskog staža po pulskim kafićima i klubovima. Umjesto glasne muzike i hrpe pijanih ljudi, vikend će iskoristiti za dugu šetnju s psom i djevojkom ili će, ako se nađe vremena, otići na kalamare.

- Prije sam dosta i ronio, ali s treninzima i poslom ne stignem još i to. Ipak, pronađem vremena za otići na pecanje, pa makar i na pola sata. U većini slučajeva ništa ne ulovim, ali osjetim nekakav mir, a to mi je dovoljno, ističe. Slično stanje uma, reći će nam kasnije – pa tko kaže da pecanje i borilački sportovi nemaju ništa zajedničkog -  doživi jednom kada uđe u kavez. Zar nema straha?

- Strah je postojao prije prvih mečeva, no sada više ne. Ostaje neka neizvjesnost, i to me drži sve do ulaska u kavez. Tamo sve prestaje, izoštre ti se osjetila i maksimalno si fokusiran, od vanjskih faktora čuješ samo glas trenera. Meni je puno stresnije kad sam, recimo, izvan kaveza i pratim borbu nekog iz našeg kluba. Ne mogu utjecati na njen ishod. Ali kad sam ja u unutra, percepcija je potpuno drugačija. Potpuno sam miran – ulaskom u kavez pronađem taj neki mir.   

Oli, ne naginji se kroz prozor

Sasvim je izvjesno da će se Ivan Vitasović, onim rijetkim ljudima kojima se nije svidio na prvu, dopasti jednom kada stupi u kavez. I ovdje odskače u odnosu na klasične teškaše, fizički impozantne kratkofitiljaše koji kao da prve minute borbe provode ispunjavajući obećanje dano na konferenciji prije meča – da će protivnika samljeti već u prvoj rundi – a onda, ukoliko im to ne uspije i ponestane im snage, ostatak borbe provode jedva držeći ruke u gardu.

Vitasović je srčan i uporan borac, sve je bolji kako runde prolaze: i sam za sebe kaže da je 'dizelaš', da u prvoj rundi tek ispipava teren i traži distancu. No, to ne znači da mu sve borbe završavaju sudačkom odlukom i da nisu dovoljno spektakularne. Ne boji se otvorene izmjene udaraca, a za spektakularnost je dovoljno prisjetiti se meča protiv ranije spomenutog Olija Thompsona, bivšeg dizača utega koji se prije Vitasovića u kavezu susreo s ozbiljnim borilačkim imenima, od Matta Mitrionea do Cheicka Konga. Upravo je protiv njega Vitasović u lipnju dobio priliku napasti FNC-ov pojas, a iskoristio ju je na najbolji mogući način. U jednom je trenutku u drugoj rundi – laički zaključuje autor ovih redaka - Thompson učinio nesmotren potez, kojeg je najlakše usporediti s prizorom osobe koja u jurećem vlaku odjednom nagne glavu kroz prozor. Thompsonovu je glavu tamo dočekao strašni lijevi high-kick Vitasovića – udarac toliko dobro plasiran i težak da se onih Englezovih 410 kila u deadliftu u tom trenutku učinilo kao 5 deka parizera. Nesretni Oli instantno je ugašen, Vitasović te divne večeri okićen pojasom prvaka, a titulu je već u rujnu obranio u pulskoj Areni protiv Geronima Dos Santosa. Premda se u toj borbi ogromni Brazilac ozlijedio krajem prve runde, bilo je naznaka i da se do tad - eto tih kratkofitiljaša - već potpuno ispuhao. Vitasović je odradio sasvim solidnu rundu, no ipak je u prvoj izjavi kazao da nije sasvim zadovoljan.

- Imaš drugačiju percepciju kad si u kavezu i kad si vani. Dok sam još bio unutra, rekao sam da nisam zadovoljan borbom jer sam htio da borba završi na moj način. U naletu si adrenalina, želiš završiti protivnika i imaš osjećaj da se nisi ispucao do kraja. Pogotovo je to slučaj sa mnom, kojem odgovaraju kasnije runde. No, poslije sam pogledao borbu i ne mogu reći da je bilo loše. Učinilo mi se da sam ga jednom ili dvaput uzdrmao, a istjecanjem runde sam osjetio da je fizički i psihički već klonuo. On je težak i treba tu njegovu masu nositi, u borbama prije mene uglavnom je pobjeđivao u prvoj rundi. Sa mnom je ispucao sav svoj arsenal, nije me uspio savladati na podu, i do kraja prve runde jednostavno više nije imao ništa.

Sveprisutni Zelg Galešić

Razgovaramo i o faktoru sportske sreće, koji je u borilačkim sportovima itekako izražen. Sam Vitasović ističe da jedan udarac – kao primjer navodi slučaj Kamaru Usmana, nigerijskog borca koji je u obrani titule pune 24 minute dominirao nad protivnikom, da bi ga u posljednjim trenucima pete runde dočekao iznenadni high-kick – može potpuno preokrenuti smjer borbe, naročito u teškoj kategoriji.

Dotičemo se i davnog i gorkog poraza njegovog trenera i mentora, Zelga Galešića, kojem je japanski borac Sakuraba, već ljubičast i nabubren od mnogobrojnih Zelgovih šaka, u šokantnom preokretu uspio napraviti polugu na koljenu i potrgati mu ligamente. Je li Galešić u svojoj karijeri mogao napraviti još više?

- To puknuće, ali i kasniji lom šake su sigurno kumovali tome da nije napravio više. Ali mislim da se već u to vrijeme, umjesto sebi, više posvetio treniranju drugih, što si na vrhunskoj razini ne možeš dopustiti. Siguran sam da bi imao još bolje rezultate da se posvetio samo sebi, ali barem zato danas imamo uspješan klub, kaže i dodaje kako puno ljudi danas ima krivu percepciju o Zelgu, ali i klubu općenito.

- Ljudi često misle da će doći na prvi trening i netko će ih pretući. Zelg je svih nas prije svega odgojio. Ili će te odgojiti, ili nećeš biti dio kluba. Osim toga, on je za nas uvijek tu i nosi se sa svim našim fazama. A kod boraca tih faza ne fali: najprije dobiješ dvije borbe pa misliš da si najjači, onda dođe prvi poraz pa misliš da taj sport uopće nije za tebe. U takvim je trenucima trener prijeko potreban, a Zelg je uvijek bio tu da nas izvede na pravi put i da nam vrati vjeru u sebe, kaže nam fažanski prvak i ističe da je posljednjih godina, više od stjecanja nekih novih vještina, sazrio kao borac.

- Nemam više nekakav strah od poraza, u borbi jedan borac pobjeđuje i jedan gubi, to je jednostavno tako. Ne osjećam nikakav teret, osjećaj da se nekome moram dokazivati. Jednostavno sam opušten.

Gust raspored na poslu nakon borbe

Već je od ranije Vitasović poznat po tome što uspješno kombinira profesionalni sport i posao: osim što se bori, na transfuzijskom odjelu bolnice radi kao medicinski tehničar. Kolege na poslu podržavaju ga i izlaze mu u susret: tjedan dana prije meča Vitasović odrađuje isključivo jutarnje smjene, no i sam napominje da ga nakon meča čeka 'gust raspored', kada nadoknađuje kolegijalnu solidarnost, pa nerijetko odradi i po tri noćne smjene u tjedan dana. Kaže da bi i sam htio steći uvjete da se bavi samo borbom, no i ovakav mu način života odgovara:

- Najbolje se osjećam kad imam obaveze, stalno nešto za radit. Ne volim imat prazan hod i mislim da me to drži fokusiranim. Imam dosta hobija, volim i putovati, a sve to zahtjeva i novčana sredstva. Nakon nekog vremena sam jednostavno shvatio da jedno bez drugog ne ide. 

U Fažani do kraja života

Za kraj razgovora vraćamo se do njegove voljene Fažane. Vitasović između nje i Pule nema previše dvojbi. Ipak, ima stvari koje bi mijenjao.

- Ja preferiram mala mjesta, pa između Fažane i Pule ipak biram Fažanu. Ipak, mislim da je za tako malo mjesto previše turista. Svi mi živimo od turizma, uključujući i mene, no mislim da ipak treba malo diversificirati aktivnosti i spriječiti da se toliki broj centar sjati u centar. Fažana je malo mjesto, centar je malen i jednostavno ne može podnijeti toliku količinu ljudi. Možda bi se mjesto trebalo početi širiti kako bi se ljudi rasporedili na većem prostoru, kaže i dodaje da mu najviše smetaju pre invazivni konobari koji ljude potežu za rukav, ili kada mu lokalni prodavači nude izlet na Brijune.

- Zato preferiram ovo doba, u jesen i u proljeće je meni Fažana baš kao što bi trebala biti. Nema previše ljudi, a dovoljno je toplo da se može biti vani, ističe te napominje kako ovdje planira provesti cijeli svoj život.

Na pitanje prati li lokalnu politiku svog mjesta, Vitasović ističe da je „teško ne pratiti političku scenu u Fažani“. Dugogodišnji neuspjeh IDS-a, redovnog gubitnika od SDP-ovog Radomira Koraća, vidi kao izostanak dovoljno jakog kandidata.

- Vidim i pratim. Nemoguće je ne pratiti, te svakodnevne svađe i podmetanja mi stalno od nekud iskaču na internetu, kaže kroz smijeh, a komentirao je i rad oporbene vijećnice Lidije Udovički.

- Mislim da gospođa nalazi problem i tamo gdje ga nema. Za neke stvari ima pravo, ali svi znamo da kod nas zakon ne funkcionira u potpunosti, i da se svugdje mogu pronaći neke greške i nedostaci. Nema smisla tužiti se za svaku sitnicu. Mislim da je imala krivi pristup i da bi s normalnim dijalogom dobila puno veću podršku od birača. Ovako ju više ne podržavaju čak ni neki birači koji su za nju glasali. Dobro je uvijek imati drugu stranu priče, u demokraciji je oporba itekako potrebna, no teško je neke stvari mijenjati naglo i preko noći, zaključuje prvak. (Tekst i foto: Roberto Rauch)